Dr. Mira Jukić Lauc krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća osnovala je svoju privatnu stomatološku ordinaciju koju danas prepoznajete kao polikliniku Apolonija.
Kako je izgledao put od privatne prakse do visokotehnološke moderne poliklinike, ispričala nam je u intervjuu i odgovorila nam na nekoliko pitanja o nastanku svoje stomatološke ordinacije i poduzetništvu u doba socijalizma.
1. Jedna ste od prvih privatnih stomatologinja u Hrvatskoj. Kako ste se odlučili otvoriti privatnu praksu i što Vas je na to potaknulo?
Nakon nekoliko godina rada u Njemačkoj i Švicarskoj imala sam veliku nostalgiju prema domovini. Prije svega to me je potaknulo na povratak u Hrvatsku. Iako sam prije odlaska radila u državnom sustavu, tj. u današnjoj bolnici Sestre milosrdnice u Vinogradskoj, razmišljala sam o tome da želim samostalni rad kako bih pacijentima u Zagrebu mogla pružiti vrhunsku stomatološku uslugu kojoj sam bila naučena u Švicarskoj i Njemačkoj. No u javnom zdravstvu bila sam ograničena s obzirom na to da su razlike između tadašnjeg javnog zdravstva i suvremenih trendova u stomatologiji bile gotovo nepremostive. Kada netko dođe iz vrlo naprednog sustava, iz najboljih švicarskih klinika, teško mu je prihvatiti da radi po ondašnjim principima domova zdravlja.
Iako je otvaranje privatne prakse u socijalizmu bio teži put, u Hrvatskoj toga vremena to je bilo dopušteno pa sam se radije odlučila na samostalni rad. Od samog početka to je bilo prepoznato od strane pacijenata. Moja ordinacija je uvijek bila prepuna i bilo je uobičajeno da pacijenti čekaju po 2 sata kako bi došli na red. Stomatološka praksa u Ilici 19 uskoro je postala jedna od najpopularnijih u Zagrebu.
2. S obzirom na to da ste jedna od prvih doktorica dentalne medicine koja je u Hrvatskoj kontinuirano uvodila nove tehnologije i dostignuća poput npr. zubnih implantata, kako ste Vi kao stomatolog dočekali takvo rješenje?
Implantati su u našu praksu ušli krajem devedesetih, i kao i svako novo postignuće obećavalo je puno. Stomatologija ima duže iskustvo s različitim drugim tipovima implantata u drugoj polovici 20. st. koji su imali manje uspjeha nego oni s kraja stoljeća pa je prirodno postojala skepsa i oprez prema njima. Ipak, to nije spriječilo uvođenje dentalne implantologije u naš sustav poštivajući pravila struke uz preciznu i ispravnu indikaciju.
Po meni je veća revolucija estetske stomatologije bila kada sam počela raditi prve keramičke krunice. Danas su takve krunice apsolutni standard, a onda su bile revolucionarna promjena. Kolega Benić, majstor zubne tehnike i ja pružali smo keramičke radove pacijentima iz svih dijelova Hrvatske i na to sam vrlo ponosna.
Također, pojava prvih kompozitnih ispuna, današnjih takozvanih bijelih plomba, u našu je praksu ušla u isto vrijeme kao i u najrazvijenijim državama.
No ipak, možda je najjednostavnija, a najzvučnija bila činjenica da sam svojim pacijentima davala anesteziju i za manje zahvate pa se veoma brzo proširio glas “da kod nje nikada ne boli”. Za to nije trebalo puno, samo empatija prema pacijentu i želja da mu pomogneš, a to je bila velika promjena u to vrijeme.
S obzirom na to da u ta vremena nismo imali stomatoloških seminara ili kongresa, tijekom cijelog svojeg radnog vijeka zadržala sam komunikaciju s kolegama iz zapadne Europe koji su me pravovremeno informirali o trendovima u stomatologiji, sudjelovala sam na edukacijama na Austrijskim fakultetima te sam pribavljala stručnu literaturu na njemačkom jeziku koja je i dan danas dio knjižnice Stomatološke poliklinike Apolonija.
3. Postoji li neki događaj u Vašoj karijeri koji je ostavio veliki utisak na Vas kao stomatologa (i zašto)?
Brojne su zanimljive, lijepe i neobične situacije bile tijekom dugogodišnjeg rada. Možda kao specifičnost toga vremena treba spomenuti apsurdnost načina nabave novih i naprednih stomatoloških materijala. Kako u to vrijeme nije postojao uvoz stomatoloških materijala, sustav je bio ograničen na nekoliko tvornica u bivšoj državi koje su proizvodile za dentalnu industriju. Možda je kuriozitet i da smo u to vrijeme imali kakvu takvu dentalnu proizvodnju, a sada je sve svedeno na uvoz. No to je naša današnja realnost i neka druga priča. U svakom slučaju, uvoz se morao svesti na švercanje naprednih stomatoloških materijala kao da se radi o nekim zabranjenim tvarima. Švercali smo tube i kutijice stomatoloških materijala i opreme kao da se radi o oružju, u bunkerima, među garderobom, u vrećicama s hranom i slično, a sve kako bismo pacijentima mogli staviti na raspolaganje materijale koji će osigurati najkvalitetniji i dugoročan rad. Kasnije smo imali i jednog distributera iz Graza koji je jednom mjesečno dolazio s koferima zaliha stomatološke opreme i materijala koje je uspješno prenio preko granice uz blagu honorarnu podršku granične službe, pa je dostupnost materijala bila lakša. To su bila takva vremena, imala su svoj šarm i posebnost.
4. Napravili ste temelje Poliklinike Apolonija koja je nastala kao nadgradnja tradicionalne obiteljske zubne ordinacije, a sada bilježi već 50 godina uspješnog rada. Što smatrate svojim najvećim postignućem u radu?
Kao što bi vam i svaka majka rekla da su njezina djeca najveće postignuće, tako ću vam i ja reći da sam ponosna sam na svojeg sina Tomislava koji je, usprkos svim izazovima današnjeg vremena, nastavio graditi polikliniku Apolonija prema svim ljudskim i profesionalnim vrijednostima u koje sam i sama čvrsto vjerovala kada sam gradila njezine temelje – a to je najprije ljubav prema struci koja vas motivira da svakom pacijentu pristupite najprije kao čovjeku, a potom detaljnom dijagnostikom i profesionalnim pristupom pokušate riješiti zdravstveni problem i ponovno mu vratiti bezbolnu i nasmijanu svakodnevicu. Poliklinika ove godine slavi 50 godina rada i sretna sam kada vidim da nam se u polikliniku vraća i treća obiteljska generacija pacijenata koji su prepoznali ove vrijednosti. Mogu reći da je to čitav jedan život ispunjen osmijehom, odakle potječe i današnji slogan poliklinike: Život ispunjen osmijehom.
